Sretno umirovljeni?!

Sretno umirovljeni?!

P očetkom devedesetih godina prošlog stoljeća mnoge su organizacije prihvatile praksu (ranijeg) umirovljenja starijih zaposlenika kao dio strategije restrukturiranja i smanjenja troškova s ciljem što uspješnijeg nošenja sa nepredvidljivim i zahtjevnim tržištem. Prema istraživanjima, takva praksa posebno je popularna u zemljama centralne i južne Europe u koje se ekonomski djelomično možemo svrstati ili se s njima opravdano usporediti. Demografski, uz sve duži životni vijek, to znači sve veću populaciju starijih i/ili umirovljenih osoba u državama Zapadnog svijeta pa tako i u Hrvatskoj. Osim ekonomskih, političkih i površno već navedenih demografskih reperkusija na društvo i državu, ono što je izuzetno značajno i direktno povezano s drugim gore navedenim aspektima umirovljene generacije jest socijalni i psihološki aspekt. I to ne samo opisane populacije nego i pojedinca.

Umirovljenje kao psihološki proces

U grubo i pomalo tehnički, umirovljenje je proces u kojem pojedinac odlazi iz ili završava svoj profesionalni, radni, karijerni dio (period) života i ulazi u tj. započinje život drugačijih (i često rjeđih) društvenih i osobnih odgovornosti, obveza i aktivnosti. Psihološki, prema konsenzusu mnogih teorija ljudskog razvoja i starenja, umirovljenje je jedno od glavnih životnih promjena u starijoj životnoj dobi– odlazak s posla bez mogućnosti povratka je, smatra se, kritični životni događaj koji za sobom povlači raznorodne i složene posljedice koje duboko utječu na (intimnu, psihološku) percepciju prošlih i budućih događaja. Stoga, kako ćemo proći kroz i razriješiti taj događaj značajno će utjecati na doživljaj kvalitete i zadovoljstva životom koji se nastavlja nakon umirovljenja.
Dalje, iz psihološkog aspekta, umirovljenje je proces prilagodbe. Kao i ostale velike prekretnice u životu, i ova zahtjeva energiju i resurse da bi prilagodba i prolazak kroz tranziciju bio uspješan- da se promjene umirovljenja integriraju i postanu sastavni, neodvojivi dio pojedinčeva iskustva bez emocionalnih i drugih unutarnjih konflikata ili ostataka.

Prema različitim teorijama tijekom umirovljenja prilagođavamo se:

  • izlasku iz uloge profesionalca, zaposlenika, radnika te ulazak u naglašeniju ulogu u obitelji i bližoj zajednici;
  • gubitku centralnog elementa životne strukture i stila življenja (lifestyle-a) te akutnom gubitku ravnoteže poslovnog i privatnog (work/life balansa);
  • promjenama u istaknutom dijelu slike o sebi (vlastitoj potenciji, svrhovitosti, korisnosti, efikasnosti, uspješnosti, majstorstvu);
  • gubitku naučenih aktivnosti kojima smo zadovoljavali potrebu za stvaranjem, postizanjem i ostvarivanjem te pronalasku novih načina za zadovoljavanje tih “starih“ potreba;
  • otkrivanju novih potreba (npr. za o(t)puštanjem, širom društvenom korisnosti i/ili povlačenjem), mogućnosti zadovoljenja istih te održive motivacije za ulazak u nove aktivnosti;
  • gubitku socijalnih odnosa i podrške stvorenih na temelju poslovnog dijela života te otkrivanju mogućnosti za novim socijalnim krugovima;
  • gubitku socijalnog statusa kojeg imamo kao profesionalna osoba te pronalasku novih načina samopotvrđivanja i očuvanja osjećaja vrijednosti;
  • dobitku nove socijalne uloge-umirovljenika, te upoznavanju i nošenju s društvenom slikom, normama i očekivanjima koje se tiču novodobivene uloge;
  • gubitku dijela financijskih mogućnosti i snalaženju u novim ekonomskim prilikama;
  • gubitku uobičajenih npr. godišnjih izazova, zadataka i ciljeva te postavljanju novih u okviru novonastalog konteksta (osjećaja „nove“ korisnosti i efikasnosti);
  • emocionalnim i bihevioralnim promjenama povezanim s vlastitim vjerovanjima i očekivanjima od umirovljenja i starenja (npr. anksioznost i neizvjesnost uslijed umirovljenja, strah od starenja, briga za zdravlje, itd.);
  • dobitku slobodnog vremena te reorganizaciji istog kako bi se ostvario novi- zadovoljavajući i ispunjavajući lifestyle;
  • reorganizaciji kućnog života te redefiniranju uloga, odgovornosti i zadataka između umirovljenog i drugih ukućana, posebno partnera; itd.

Zbog kvalitete i intenziteta navedenih promjena, dugo je smatrano da je isti proces krizni- predstavlja ozbiljan izazov ukupnom zdravlju i well-beingu. Međutim, danas znamo da većina ljudi prirodno prođe kroz umirovljenje bez značajnih poteškoća te nastavlja život iste razine kvalitete kao i ranije. Dapače, umirovljenje donosi i očite benefite. Ipak, prilagodba jest zahtjevna te postoje faktori koji istu mogu značajno otežati. Kod pojedinaca koji otežano ili manje uspješno prođu proces umirovljenja može se dogoditi značajan pad kvalitete i zadovoljstva životom (čak do značajne deterioracije zdravlja). Stoga je, smatram, vrlo važno upoznati i razumjeti procesa umirovljenja kako bi s društvene, organizacijske, ali i individualne strane mogli prevenirati ozbiljne posljedice teškog ili neuspješnog umirovljenja te, s druge strane, facilitirati uspješnu prilagodbu.

Umirovljenje kao dinamičan i individualni proces

P rema najnovijim istraživanjima, prilagodba na umirovljenje smatra se dinamičnim procesom koji nije jednoobrazno determiniran, ne prati jednoličnu uzlaznu (silaznu) liniju niti unaprijed prepoznate faze (kako se dosad mislilo iako to i dalje može vrijediti za dio populacije). Najnovija istraživanja kažu da će prilagodba gotovo svakog pojedinca imati više različitih faza u kojima će pokazivati veću ili manju uspješnost. Značajnim faktorima koju utječu na proces prilagodbe su oni individualni (npr. fizičko i psihičko zdravlje), društveno-politički (socijalne norme, političke mjere), organizacijski (politika ljudskih resursa, organizacijska klima), karakteristike radnog mjesta (radni zahtjevni i izazovi), karakteristike obitelji (npr. bračni status i kvaliteta), itd.
Sa svim ovima razinama utjecaja pojedinac se nosi svojim kognitivnim (npr. sposobnost planiranja), emocionalnim (npr. raspoloženje), motivacijskim (npr. procjena samoefikasnosti), fizičkim (npr. fizička snaga), socijalnim (npr. socijalna mreža i podrška) i ekonomskim resursima (mirovina, drugi prihodi). Što su njegovi resursi veći i aktivniji to je prilagodba uspješnija. U trenucima kada ovi resursi zakažu ili se smanjuju možemo očekivati pad u prilagodbi na umirovljenje.

Prediktori uspješnosti i rizične skupine

E mpirijski podaci naveli su nekoliko faktora koji su se konzistentno pokazali kao prediktori uspješnosti u prilagodbi na umirovljenje te one koji predviđaju poteškoće prilagodbe i indirektno nižu kvalitetu života u mirovini.

Od zaštićujućih faktora možemo navesti ove:

  • individualni faktori: zdrave osobe koje raspolažu većim brojem gore navedenih resursa te koje imaju iskustvo uspješnog prolaska kroz životne prekretnice;
  • radna situacija prije umirovljenja: osobe koje su se bavile stresnim i zahtjevnim poslom te one koju su osjećale nisko radno zadovoljstvo (osjete olakšanje od gubitka takvih obveza i stresa); osobe koje su bile nezaposlene prije umirovljenja rado odlaze u mirovinu;
  • obiteljska situacija: osobe u braku te one koje imaju kvalitetan bračni život;
  • faktori umirovljenja: osobe koje su isplanirale i odlučivale o vlastitom umirovljenju, osobe koje su se umirovile kako bi se bavile drugim isplaniranim aktivnostima;
  • nakon umirovljenja: osobe s prijelaznim zaposlenjem, osobe koje volontiraju i osobe koje uživaju u odmoru, zabavi i hobijima.

Rizične skupine na koje je važno obratiti pažnju:

  • fizički i psihički oboljele osobe te osobe niskog financijskog statusa;
  • osobe jakog radnog identiteta (koje se identificiraju s poslom koji obavljaju, npr.“ Ja sam Ivona, psiholog“ i tu samodeskripcija prestaje);
  • osobe čiji supružnici još uvijek rade ili koje su izgubile partnera tijekom tranzicije u mirovinu (razvod ili smrt) te osobe koje imaju ovisne članove obitelji (neosamostaljena djeca);
  • osobe koje su umirovljene prije očekivane dobi (rano umirovljenje) ili koje su umirovljene zbog zdravstvenog stanja; pojedinci koji ne sudjeluju u donošenju odluke o vlastitom umirovljenju (osjećaj gubitka kontrole otežava prirodne izazove promjene);
  • osobe koje osjećaju visoku anksioznost zbog novih socijalnih aktivnosti i uloga.

Navedeni faktori nisu mnogobrojni i ne objašnjavaju posve način kako teče ljudska prilagodba u starijoj dobi na tako značajan preokret u životu. Niti istraživači nisu još sigurni te oprezno prezentiraju svaki rezultat. Međutim, smatram da ih je sasvim dovoljno da daju smjernice npr. savjetovateljima, terapeutima, mjesnim zajednicama te na kraju poslodavcima kako postupati sa svojim starijim klijentima, građanima tj. zaposlenicima pred umirovljenje. Iz ovih podataka mogu se kreirati važne i korisne društvene i HR politike kojima bi mogli zahvaliti našim starijim građanima/zaposlenicima i pokazati kako cijenimo njihov doprinos te život koji ih čeka nakon poduzeća.